Opis
Tijekom devedesetih Jozefina Dautbegović afirmirala se svojim zbirkama kao jedna od ključnih autorskih osobnosti novije hrvatske poezije. Kao što je u pjesništvu vrlo uspješno tematizirala svakodnevicu, i u svojoj prozi ona se bavi običnim ljudima i svakodnevnim događajima. Stječemo dojam prisnosti autorice s predmetom priče: kao da “prisluškuje” dijaloge i “preslikava” događaj. Međutim, njezin “dokumentaristički postupak” zapravo je mimikrijske naravi: određena zbivanja na trenutke prelaze granicu iskustvenog i autorica ulazi u svijet onostranog, ali s tako malim pomacima da je teško povući stvarnu crtu između događaja i fikcije, jer je kao u ogledalu stvarnost jedva odmaknuta od iracionalnoga.
NAPOMENA: na zadnjoj stranici posveta
